Tijelo mi ide na živce
Povijest tijela krvava je i bolna. I moje sjećanje čak boli kada se toga sjetim. Pa ipak, bez mesa i kostiju koji me i sada služe, nikada ne bih vidio plava i ljubičasta svijetla, tramvajske žice vezane u prigradske mreže, druge neobične duše u crvenim i zelenim zimskim kaputima, pahuljice snijega. Barem ne ovim očima.
A bilo je ovako. Dogodilo se to jednog jutra 2002. pred jednim ogledalom, bez nekog naročitog i posebnog razloga. Ustao sam iz kreveta da nisam niti znao, da tako kažem, nakon noći za koju bi baš svako, ako bi želio, mogao reći da nije bila nimalo neobična i posebna.
Okruglo lice s nosom, ušima i podočnjacima gledalo me s ogledala. Lijepo, pravilno, produhovljeno, s dva neopisivo duboka oka, ali ipak, jedno obično ljudsko lice i glava za koju se sasvim sigurno može reći…
…da je i ostatak tu ispod. I tada sam shvatio gdje sam i što to znači. Ja sam na ovom svijetu.
Opet sve to uzaludno, sporo kretanje. Sudaranje s drugima, dodir s kvakama, pa govor. O Bože, toliko riječi, a da nitko u stvari ne zna zašto. Odjednom sam bio mrzovoljan i razočaran, a što je bilo najgore od svega… E tu su počinjali problemi. Svim drugima oko mene, a bilo je tu još tijela, koja su se baš kao takva i nosila, nije bilo ništa neobično ili nelagodno. Čak suprotno, bilo im je ništa, na moj užas, sasvim normalno. Sva ta gungula i buka. Kao da je svatko od njih znao zašto je baš nužno, tijelom u bolju budućnost, da se tako izrazim.
Pri svakom nespretnom dodiru govorilo se izvini, ili još gore, oprostite, a gomila očiju naviknuta na odsjaj drugih tijela u očima, gurala bi se u tramvaju i drugdje, kihala, meškoljila se, dizala i spuštala ruke, a netko bi i potiho prdnuo, dok bi ostali prestajali disati i crvenili u licu. I nikome nije bilo niti najmanje smiješno. A sve skupa bilo je urnebesno i divlje za umrijeti od bolova u trbuhu. I svemir je, koliko se sjećam, poplavio od smijeha te vrste. No meni je zapeo u grlu, ko neka knedla s dvije koštice.
I sva ta tijela nabacana u bizarne velegradske kutke i situacije i sva ona ostala tijela iz viceva i šala vremena, išla su na živce. Moje pogotovo. Tada su slike stale, umio sam se i sve je bilo baš kao i danas.
U velikom gradu
dijete odrasta na selu, suši sijeno, čuva krave, tjera kokoške na spavanje navečer, svinje se valjaju u blatu, ajd u svinjac, baba skuvala napoj. muzu se krave, dvaput dnevno. pravo mlijeko. krave i konji po cijele dane pasu na dvorištu. navečer ih se zatvara, pa se iz šternje vadi voda i hamperima lijeva u pojila. piljug (jastreb koji se hrani kokošjim mesom ljeti) je ovog ljeta ostao gladan nad našim dvorištem. Orasi su prepuni plodova, dočekali su jesen, i naslađuju se slikama krvavo svinjskog snijega pod krošnjama. Elektra zimi nikako da održi napon. Deda i baba uz svijeće traže oruđa za kominjanje. Kukuruz pršti, pa grah, u podneblju stola na kom baba mijesi kruh stari roman o Crnom Roku i par izdanja AlanForda iz sedamdesetineke. Snijeg je zauzdao sve i oslobodio sve radosti. U proljeće će na voćnjacima ispod mlina narasti kukurijeci, a nakraju zumbuli, pa jorgovani. Voće ne brojim jer ga nitko ne uzima za ozbiljno. Krava nam je pobjegla u djetelinu jedne večeri, napuhnula se ko led zeppelin i crkla. Milovao sam je onako mrtvu po ogromnom trbuhu. Tu noć sam snatrio kako bi bilo živjeti u velikom gradu. Sutradan smo išli u vinograd.
13.09.2006. u 00:39 15 komentara print # ^Mojoj Babi
Ima u mojoj glavi jedna baba koja moli za tuđu sreću. Nema imena, a ni prezime nema. Ona je samo baba, ali ipak sasvim posebna, skoro pa vrhunaravna. Baba svih baba, moglo bi se reći. Ta svojevrsna Pra-Baba je dakle jedinstvena jer ona ne moli besplatno, već po narudžbi, i to za pare. Pa ako vam Svemir nije dovoljno širok, i zaboravili ste već kako se od zloće radi dobro, ima ko zna. Samo, moja Baba, po nekoj mojoj dugogodišnjoj računici, Očenaše naplaćuje.
Srećom, ili nesrećom može se reći, posla ima; duše dolaze i izdaleka i izbliza, a priča uvijek skoro pa ista. Ja radim, Baba povazdan sjedi i čeka. Prazne oči, nastranu grimasu, bilo kakav izraz ropstva na nečijem licu i držanju. Što ja više razmišljam, duži je red pred Babinim nogama. Odnikud i odjednom, mimo svakog kaznenog zakona i cestoredarstvenog propisa, neka mršava ruka gurne smotku para u babinu terluku, a starica krišom popravi rubac, sagne se do usana nesretne duše i šapne:
Reci babi...
Drugi čin antilitanije počinje: Slušanje
Ovaj priča, Baba sluša. I nikad ne odvrne pogled. Dok nesretnik hropće epilog svoje zemaljske tuge na njeno uho, Baba je nepomična i mirna, jedva da čujno diše. Meni se često učini da pomalo i glumi jer se svako tolko prigne, pa kao slučajno namjesti terluku s parama. Nije sto posto, Babine mote već znam, pa iz znatiželje više gledam lice tužne duše. Kad riječi zgasnu svi šutimo i nešto kao duboko mislimo. Priča je uvijek jako tužna, a ja se trudim bit jako ravnodušan jer mi je par puta kad sam razmišljao bilo jako mučno. Baba bogme nije ravnodušna. Pitam se kako će sad, znam da zna napravit pitu od bilo čega, al ja ne znam pa se pitam i trljam po licu. Šta mu uopće može reć? I jebote šta si opće to radio kad si mogo pretpostavit šta će bit? I tebi i tvojima!
Treći čin: Sam čin
Tuga tad prisloni uho na babine usne, (ona se teško saginje, il glumi), pa mrmlja nešto na ono uho. Ma ni po minute. Ovaj odlazi sto kila lakši, a Baba se s mukom uspravlja pa ide u sobu-do gdje je se ne vidi i moli. Ja mislim da joj tako i treba kad uzima pare unaprijed, al ona uvijek sluša samo sebe. Aslušamija…očenaškojijesinanebesimasvetiseimetvojezdravomarijomilostipunaslavaocuisinuiduhusvetom Mrlji, skutri i trvi. Uglavnom... gonja đavla za sitne pare. Sve sami problemi, i to takvi da više ne znaš odakle bi se bacio..
No život moje Babe ima i drugu stranu kao i sve lijepe priče. Kad navrati naime duh teže kategorije, anđeo na rubu, ajmo reć, a zbog nečeg se babi svidi, e tad je terluka prazna. Pare odjednom nisu važne, je li Bako? Nije često, al i to se desi.
Na meni npr. Baba trenira besplatno otkad se sjećam. Odavno.. još otprije mamine utrobe. Sušilo se sijeno na sto raznih fela, ovako i onako, pa opet ovako, promijenilo deset fratara, tri valute i poklalo svinja za Božić, a Baba i dalje moli. I što ona više moli, to se ja više pravim da nje nema. Nisam joj se nikad ni nasmiješio. Htio jesam, al nisam. A ona molilimoli. I to ne samo popularne crkvene klasike, već stvari koje od nikog nigdje ne možeš čuti. Ima Baba repertoar, uvijek izvuče „baš pravu pjesmu za mene“ ne bi li me takla.
R.E.M. faza:
- Svak normalan voli slano, samo ti si sinko zaboravio koliko si normalan - bubne me njen glas u po jedne noći. U sobi muk. Šta ti sad to znači Baba, a zvuči mi poznato za poludit. Pa prevodim: ..sol je život, normalno je da svak voli slano. Samo ja uvijek zasolim troduplo. O ljutom, slatkom i .. da ne govorim. Poslije mi bude zlo, al se glad uvijek ponavlja po nekom drevnom, nepobjedivom neredu. Toliko uporno i točno da onda umišljam da sam proklet, il u najmanju ruku lud. I onda mi odjenom sine. Pa ti Baba.. znaš da oduvijek sumnjam da sam normalan!!
Tepam joj od sreće: Volim te nesrećo stara! Smijem se. I ona se smije. Šume i klanci plaču od smijeha. Načas me trgne lavež noćnog psa iz obližnje ulice. ..svak normalan voli slano, samo ti si sinko zaboravio KOLIKO... Strašna je. Svemir je odjednom drugačiji. SVAČIJI!! Osjećam koliko smo živi. Al se pravim da nisam. Ljuti smo kad smo živi, to je naša igra.
Urlam, tobože prijetim – uzest ću ti sve terluke i pare, i kupit plastične papuče za 12 kuna! U najvećem Metrou na Zemlji!! Pa nek ti ISS poslje našiša vune za nove!!! – derem se razbuđen.
Ne vjeruje. Smije se i vrti glavom. Nema pojma šta je Metro, ali neće reć, mila babuška. Malo ju je strah. Ja se ne predajem, sad sam već polulud. Četri su sata ujutro, kruh je već pred dućanima.
Gađam nisko: - Za svaku šušu moliš samo za dida ništa? Je li baba?? Pa ko je gulio ovce da ti nogama bude lijepo, ISUS il did??? Ma koliko si samo para zaradila na tuđoj nesreći, gulikožo????
Ona se smije, al vrti glavom, pogodilo ju ovo s didom, žensko je. Osmjeh se iskrivi u podsmjeh, a iz zaleđenih bora mog Anđela grune bijes i upozorenje:
- E na tvojoj đavle, nisam ni dinara! PROKLETINJO LJUDSKA!!! (Ona uvijek sve računa u dinarima jer je did umro taman kad smo pokopali i dinar).
Par godina poslije
Nije prošla godina, ma ni dvije, al lijepe ko Baba i ja zajedno, a u meni uzavrelo ono sijeno, i popovi, i one strane valute, i jebiga. Jedne noći, dok je spavala, odšuljam se u onu sobu gdje moli, i koju nikad nisam vidio jer sam znao da mi tamo nije mjesto. Nekako sam, ispod hladne kvake, provuko nabreklo srce kroz sićušnu rupu za ključ i ušao.
U san-sobu svakog odraslog muškarca.
U sobi toliko novaca da bi ih se godinama moralo brižno slagat od dna crvenkastog tepiha s idealnim uzorkom za trku autićima, do plafona obučenog u brodski pod. Između dva dječja kreveta, dva dječja radna stola, dva dječja ormara i komode s antiknim Sanyo TV-om da ostane mjesta za molitvu jedne prosječno pokretne babe. I kinderbeta koji je stenjao usred dva kvadrata starih, njemačkih maraka, složenih malo iznad stranica.
Moja rodna soba. Prutići hrastovog parketa, na njemu vlasi najdražeg tepiha, prepuzani, pretrčani, na nebu crvenkasta jelovina brodskog plafona, s crnim godovima, gledani i snivani kroz tisuću godina svojih i tuđih dječjih života sa strahopoštovanjem, koje osjećam u svakoj šumi.
Soba u kojoj je Baba sve te godine molila i trpala pare bila je soba u kojoj sam odrastao.
Samo nakrcana s tolko para, da sve puteve u Rimskom Carstvu mogu obložit hrastovim parketom, i njima nahranit sve generacije drvagladnih mrava, i njima sve generacije civilizacije mravojeda.
Išuljao sam se pazeći da škripa vrata ne probudi Babu. Sutradan sam bio veseo, šetam i pjevkam po kući neke davne pjesme O. Mandića i Abbe kojih sam se sjetio u noći nakon posjeta zabranjenoj sobi. Baba je sjedila u dnevnoj sobi, poslovično narogušena. Mislima u sivim. Šta je Baba, rekoh, izgledaš ko da su ti sve lađe potonule…
Baba se okrene prema meni, namjerno, cijela, namjesti se i gleda u me, šuti…
Sinko moj, ti si sinoć bio tamo. Trebala sam ti možd reć i prije. Ja sam stara i neću još dugo. Mnoge su nevolje, moje i tuđe prošle kroz mene i moje zime. A svake je hladnije. Moj je ćaća, tvoj pradid, umro zbog mene i ja ga nikad neću prežalit. A ja sam danas više on nego što je on ikada bio. I dida sam ti otjerala u grob. On je jadan bio dobar, znao je s drvom, i oko kuće, al opet, i sam znaš kolko smo para u kuću morali utucat nakon njegove smrti. Tvoj ćaća, moj sin nije poživio ni dva dana nakon poroda, vidio si u kolijevci koju ti je did napravio kolko sam ga žalila u dugim pokorama. I slagala tuđu sriću da stane u tvoj život. Sinko moj i srećo, svima kojima sam pomogla sam lagala, a tebi neću više.
Mi smo prokleta porodica, takvi smo odgajani. Svako je kolino nesreću samo pribrajalo, tvrdoglavo i inatno.
Puno sam lagala da pomognem tuđem svitu, a čemu? Mnogi su od mene otišli mirniji i umrli par godina poslije, u dobrim godinama, što prirodnom, što nasilnom smrću. Zato bi ja sad sinko, rekla šta nas ide, pa ti mene otprati u mirnu smrt, svoju Babu koja je uvijek molila nad tobom. Znaćeš ti to...
Rekao sam nešto nesuvislo, u šoku, složio sam se čini mi se, nešto je bilo, znam da nisam protuslovio.
Par sam tjedana jeo hrenovke i kupovao salamu, nisam više kuhao. Jesam jednom grah, i to 4 puna sata iščekujući da mi dođe u kuhinju ko prije. Al samo je ležala na krevetu. Par dana poslije sam vidio da ga je jela iako se prekuhao. Umrla je nekoliko dana nakon skroz prirodnom smrću. Svi ljudi na sprovodu su bili pristojno obučeni, u dugim redovima, s odrezanim cvijećem koje je mrzila. Plakao sam u toj mirisnoj gomili, padala je kiša.
Neobično okruženje
Krajnosti imaju posebno mjesto u mom srcu. Nema ništa ljepše nego kad te sa suprotnih obala mjere dva poznata, bratska demona.
Recimo, Tuga i Buga. Tuga šmrče i pljuje, Buga zviždi i radi hmmmm. Braća ne poznaju želju ni nadanje, i teško je reći da znaju (to je preljudski), al postoje kao da je jedini način da mi se približe, strpljivost. Šmrču, pljuju, zvižde i rade hmmmmm. Na njihovom jeziku to znači da ću ja prići. A ja vjerujem da svako biće ima svoj smisao, neki tajni cilj i za mene. Nestrpljiv sam, jebiga. Želim, nadam se i ne mogu bez promjena. Malo šmrckam i pljufkam, pa zviždim i radim hmmmm. Obala je dugačka, od trave, voda je plava i duboka, a ribe i žabe mirišu. Dovoljno da zbrišem sto metara niže.
Kod dva demona gdje je uvijek najveća gužva. Ljubav i Mržnja.
Ne bez razloga. Ljubav je toliko jaka da joj uopće nije važno koliko je obala dugačka, voda plava i duboka...
Uuu kod Ljubavi je lijepo i suludo jer se trudim da se ne suzdržavam kad šmrčem, pljujem, zviždim i radim hmmmm, sve ono što mi još lupa kroz tijelo od maloprije. Zadržim se obično malo duže, bar mi se tako čini. O Mržnji s druge obale ne želim. Tamo je mrak i gotovo da nema slađe rupe u Svemiru. Mržnja je... ona je na drugoj strani i tamo osjećam puninu... živ, cijel i poznat, bez potrebe da idem... ikamo. Ribe i žabe mirišu.
Glad i žeđ
Samo par sto metara niže postoji mjesto gdje se obale gotovo pa spajaju. Dva demona koja isto kao i mi, žele, nadaju se i NE MOGU BEZ PROMJENA. Ovi su...neopisivi i mračni, bez strpljenja, ne čekaju ništa, i ne podnose nepravdu. Suci i probisvjeti, najčistija bića. Ulaze u sve i određuju put vode. Glad i žeđ jedini imaju dovoljnu energiju da te "prisile" da želiš da budeš ONI.
Život i Smrt
Gladan i žedan šetuckam dalje. Duša mi je puna ljubavi i mržnje, šmrcnem, pljunem, zafučkam, i napravim hmmmm. Shvatim da su sve moje promjene bile iste. I da bi mi bilo bolje da sam od početka bio nasred plive. Da uz Tugu i Bugu nisam ... da sam kod Ljubavi i Mržnje trebao zaroniti, kod Gladi i Žeđi izdržati bez zraka. Samo tako sam mogao izbjeći bol
neobičnog okruženja
Gluhonja
Uvijek sam želio da me krilom dotakne tetrijeb gluhan. Htio bih doduše i da se tapiru prijateljski igram s ušima a da se ne naljuti, al to je glupo i nerealno. U zagrebačkom zoološkom vrtu buljim u nervoznog tigra i dosadnog lava i lavicu, dugo u majmune koji stalno jedu, češkaju se, belje i potajno prde, a uvijek najduže želim ostati kod tuljana. Al kad stavimo na stranu sve tigrove, lavovice, majmune, pa tuljane, osjećam kako se u mom srcu zagnjezdio samo TETRIJEB GLUHAN. Tetrijeb gluhan je istinski brand u životinjskom svijetu. Biće sa anđeoskim imenom, prirodni marginalac kojeg ćete rijetko pronaći na sličici u slatkom životinjskom carstvu. I nikad u Zagrebačkom il inozemnim zoološkim vrtovima.
ZATO ŠTO JE ČUNKA. The King. Elvis je za njega goli k. Živi u visokim planinskim šumama i dira ga samo kad netko krade šljunak iz duša kamenoloma, sječe šumu, il kad radnici na Papuku postave odašiljač VIP mreže. Rijetka, plašljiva i naša najveća koka, duga od kljuna do repa i preko 1 metra, s rasponom krila do metaripo, a težine i do 6,5 kg, kažu. Ljepotan koji jede borove iglice, sjemenje, šumske bobe, insekte, gusjenice i puževe kad nema druge. Gluhan međutim nije poseban po veličini, (il brzini, snazi i sl. ko ostale posebne životinje), već zato što je najiskreniji ljubavnik u svijetu beštija. A to je priznat ćete, hoh, kad skupite sva svoja životinjska iskustva.
Ono što je posebno u duši mog tetrijeba je da kad ljubi, Gluhan NE ČUJE I NE VIDI i onda ga, slično ko i jednodnevne leptire, nalazi smrt vidom mrskih mi lovaca i ptica grabljivica. U proljeće kad se pari, Tetrijeb Gluhan u rano jutro pjeva da privuče koke gluhanice i toliko mu je u toj pjesmi stalo do njih da ogluši i osljepi, pa ga lovci i grabljivice nalaze na čudnim mjestima za jednu pticu, i ubijaju.
I onda neki tamo čiča koji piše udžbenike upiše da je Gluhonja plašljiva koka. E pa nije on čiča moj, strašljivac. To samo tako izgleda. Ako Gluhonjinu zbarenu koku, (onu koja je skužila da je njegova) napadne neki stranac iz šume, Gluhonja poludi i postaje SUPERGLUHONJA, baca mu se na vratne žile srcem, kljunom i kandžama, svim svojim životom. Makar osjeća da je ta beštija u prirodnoj svakodnevnici deset puta jača od njega. Kad ne obrani svoju koku, ranjeni G. psihički oboli i umire u roku od 24 sata, ako ga beštija već nije ubila.
Gluhonja je savršeni marginalac. Ptica bez šansi u ovom životu. Kazna za ubojstvo čaplje dangube je 21.600 kn, za bjeloglavog supa koji jede leševe 40.000 kn, a za Tetrijeba Gluhana 9.600 kn.
Gluhonja koji preživi najrjeđa je koka na Zemlji.
Trlababalan
Kao klinjo sam uvijek miješao Bugursku i Rumunjsku. Kad mi danas netko kaže da sluša ska, (a obavezno nadoda i regge i punk) sjetim se Bugarske i Rumunjske, pa i Libije i Libanona. Neke riječi jednostavno dobro zvuče, kao npr. tapir ili tetrijeb gluhan, a značenja koja su im ljudi već dali ih nekako samo guše.
Kad bi se vozili na more, gledao sam sa zadnjeg sjedišta table s imenima zaselaka i mjesta i gradova i u sebi izgovarao njihova imena. Mi smo sjedili, a mjesta su išla i kad bi naišlo neko koje bi mi se odjednom svidjelo... kao npr. Kamanje ništa me više nije moglo zaustavititi. Kamanje, kamanje, kamanje, kamanje, kamanje, kamanje, kmanaje, kamanje, kamanje, kamanje, kamanje, govorio sam kamanje na sto različitih načina, prvo dugo na najjednostavniji način, bez prekida i aritmije, a kad bi se osnovna melodija sa zadnjeg sica izdubila u svoje manje i u druge dijelove crvene škode koju je stari tada gario prema moru obično su nastupali problemi, jer od Kamanja do Nina npr. ima dosta, a tolerancija k zezanju s ritmom, neupućenom uhu, makar i roditeljskom, traje puno kraće.
Nisu kužili da ako oćeš bit dobar u nečem, a to se odnosi na gotovo sve ljudske napore i djelatnosti, moraš vježbat. I što više vježbaš, to si bolji u onom šta radiš. Čak i u onim nesretnim slučajevima kad fali talenta, upornost lječi, uče tuđi primjeri. A oni najbolji, e to je posebna priča, oni se nikad ne predaju i iz te se posvećenosti i truda rađa život koji ima svoj osobni smisao, toliko jak da ga ne može pokolebat niti najcrnja životna nesreća. Ponavljaj dobro i život će to posvetit posebnim mjestom za jednog običnog čovjeka u poretku stvari. Ili bića, kako ko gleda.
Zaključaš se u kupaonu s vodom i tražiš prave oblike melodije. U skladu već s veličinom kupaone i bojama pločica. Svaka prostorija (pa čak i otvoren prostor) na svijetu ima svoj optimalni prostor za Dušu bilo koje melodije, al ako se ograničimo na kuću, kupaonice su jako dobar primjer. Svaka kupaonica, pa čak i oni najprljaviji iščikani birtijaški WC-i kao npr. u Nehaju, imaju dušu za pjesmu ako ih čuješ i posudiš im svoj glas i riječi ako možeš a već si tu i ne radiš ništa bitnije. I onda, al samo ako ih razumiješ, to im moraš i vratit.
Kupaonice uglavnom imaju posebnu, duboku osobnu frekvenciju, i zbog pločica, ali i zato što se tamo rješavamo našeg i tuđeg najobičnijeg smeća, pogotovo kad se radi o kupaonicama s wc-om. I zato što one sigurno slute gdje šaljemo sve to naše, al to je druga priča. Uglavnom, kada dobro istreniran i pronađen ton nađe dušu kupaonice, stvara se razumijevanje na jednoj lijepoj razini, i sve one naše svakodnevne opačine i pranja prebriše zvuk koji titra po prsima i onome po čemu se prepoznajemo jer smo jedno. Voda.
Zato mi valjda i nije bilo bitno gdje su razlike i granice između Bugarske i Rumunjske. Nekako i nije bitno kad čuješ te dvje riječi. Ili riječi Libija i Libanon kad ih čuješ kao dijete.
Djetetu je lako raspoznat bitno i ne zamara se ostacima stvari i smećem, dijete oće ić na more, jer odtamo u naše kupaonice dolazi voda. Iz vode smo se rodili, u njoj je ugodno i lijepo, možeš ronit i nać nešto posebno, a voda ćemo bit i do kraja ovog našeg privremenog organizma. I ta naša Sveta voda je posebna riječ koja mi uvijek znači isto.
Kao dijete kojim se igra starac, danas znam da će me kad zaronim, bio prljav il nesvjestan, more uvijek izbacit ljepšeg i boljeg. Al ako odem u tužni Libanon umjesto u Libiju, borit ću se sa smrti umjesto s najljepšim školjkama na svijetu nadohvat ruke, i zajebat se. Libanon ne može dobit, jer ništa nije davao drugima kad je trebalo a i sad ne daje, nije se povezao s manijacima kad se potiho stvaralo zajedništvo i sigurnost pobjede. I sad će u gluposti i tvrdoglavosti, potonut u našem voljenom moru. Kao plastična natikača nemačkog ronioca u plićaku.
Balada o bugarskom prekupcu
Ponekad želim da mogu živit sam u sebi kad hocu, ko što vidim da mogu i ljudi oko mene i kao što sam prije i sam mogao. I da me tište samo moji, umjetni problemi, privatni vrtić naslikan vodenim bojama radi lakšeg podnošenja ovog rugla koje smo sagradili oko sebe i svijeta. Bude čovjeku lakše tako, bori se s beštijama koje je sam smislio i koje zna u dušu. Nek su glupe, ma nek i ne postoje, al su moje brate. Moje. Shvati to. I ko si ti da sudiš? Na kraju ćemo i tako bit goli i svak će se na prelasku, zbog svete i smrtno ozbiljne prirode časka, nać u situaciji da prijavljuje godinama kradenu robu. Savladani ko bugarski prekupac na austrijskoj granici, gladan da vara, da ne bi bio prevaren.
Jedan poznanik, a živjeli smo zajedno pod istim krovom u svojevrsnoj komuni par godina, ovisan je o varanju. Nije puki lopov. Ovisan je o prevarama svih vrsta, s ciljem da te prvo upozna, pa zajebe, zavalja i okrade, po procjeni, da bi skoro sve tvoje novce potrošio na alkohol, drogu i kurve. Veliki dio bi redovno darovao poznanicima il slučajnim prolaznicima. Ekskluzivno i po nahođenju zakona u njegovom svijetu, te je iste, dakle ukradene papire davao ljudima u nevolji, što je zabilježeno i o čemu i dandanas pričaju koji ga poznaju jer ljudi nekako uvijek najviše vole o tom.
Kad prekrižiš šarm, ovisnost ravna o heroinu il kocki, ako ne i gadnija. Mala skica da se bar donekle zna o čemu pričamo, previše je toga, dosta tek za roman. Npr. oženi se, provede noć sa odabranom, za doručak zbriše sa tadašnjih pet tisuća maraka od poklona, pola potroši na ekipu u svom kafiću, pa zapali u Amsterdam. Naravno, promjeni mobitel. I tako desetak puta. Ovo je samo jedna od šema koje je godinama ponavljao u zemljopisnom krugu od sto kilometara. Uvijek na tragu, uvijek u bijegu.
Njegov je svijet bio jednostavan za popizdit, samo je nama ostalima tada trebalo dosta da ga shvatimo. I dandanas ga pokušavamo ulovit. Mislim taj njegov način razmišljanja. Taj je svakog dana radio za druge. Nesebično i čisto. Tješio bi te u nevolji, pričao bi s tobom dva puna sata samo da pomogne kad ti je teško. Opisivao bi svoje nestašluke iz prokleto nesređenog života, otvorio srce takvom iskrenošću i rekao stvari o sebi da su se mnogi pitali zašto mu i oni ne mogu biti barem slični, slobodni od vlastitih tajni, briga i sigurni od sviju nereda. Kad je u određenom trenutku određenim likovima iz kuće gdje smo živjeli maznuo par iljada eura i odjezdio, svatko je imao svoju priču o tome kolko ustvari vrijedi određeni iznos ako ti je onaj koji ga je ukrao pomogao da shvatiš neke bitne stvari o sebi. Kako nisam bio žrtva, trudio sam se da ga shvatim, i da usput zatvorim staru jednadžbu o stvaranju lažnih svjetova. On je naime i dandanas teški zarobljenik svoje ovisnosti i preživljava u zatvoru. Zato što je uvijek uzimao samo ponuđeno.
Često mi dođe muka jer nemam prostor za stvaranje svog vlastitog privremenog i lažnog svijeta, čak i kad je očito da je to najsigurnije mjesto za bilo koga danas. Život u onoj svakovrsnoj komuni mi je ugradio čip protiv korištenja laži koji se ne može preveslat. Nije da ne lažem, al te su laži tako sitne i glupe da me muče još više jer svi znamo da su sve laži jednako loše. Uglavnom, nemam kud kad me stisnu nevolje.Pa u tom kutu nalazim jedino mjesto gdje čovjek stvarno stvara i mijenja se. Kad te nešto stisne pa moraš. Kao kod životinja i cvijeća. Moja dječja vjera da će i zadnji cigan shvatit moć i prednost ruke koja daje uvijek nekako omane. Nismo svi isti, na moju tužnu žalost i neprihvaćanje. Sila kale bal
Dok ovo pišem, u sebi pjevam jednu drugu priču. Pjesmu o odbacivanju svakodnevnih sitnih grijeha koji manje pomažu, a više štete, čak i u očima mog bugarskog prekupca koji je mislio obrnuto.
Može se napisat bilo šta, ali ako ne promijeniš uzroke sranja, opet imaš samo sranje. A može ga se nazvat kako želiš, ofarbat po potrebi ili godinama čuvat u košarici s jajima. Nije loše.
matematika ...
... za tatatatirce
Čudna riječ - odricanje
Nema ljepšeg osjećaja od onog kad uživaš dok radiš nešto za drugog. Kao klinjo sam uvijek skupljao neke neobične predmete i stvari iz "smeća" i prirode, razna drvca, pletene košare, mrtve daždevnjake i bumbare, lijepe daske, ćupove, gomolje (čudni krumpiri iznevjere i najvernije), listove, kamenje, morske i wc školjke i slično. To bi sve stavljao da raste negdje uz kraj na mjesta gdje "odrasli" rjeđe dolaze i iz tog su skloništa onda nastajali čudotvorni pokloni. Za rođendane i slično. I danas je tako.
11.07.2006. u 00:32 10 komentara print # ^vidim...
Dugo me nije bilo i vrijeme između postova koristio sam za razmišljanje o budućnosti mog bloga. Razumjet ćete da se uz toliko mogućih smjerova nisam iz prve mogao odvažiti na jedan neminovan put koji bi uvelike odredio našu zajedničku blogersku sudbinu.
Još kao mali dječak, kad bi me tata i mama nakon puno nagovaranja odveli u kupovinu robe, cipela, hlača i sl., u meni bi se skupio golem inat za sve novo u odnosu na ono što već nosim. I to novo kupljeno nikad ne bih obukao. Uvijek sam hodao u istoj robi. Ne volim birati novo i gotovo. Nije to ništa mistično. Jednostavno mislim da čovjek živi s onim što mu je potrebno i ako si jučer živio po sistemu koji paše tvom duhu i liku, možeš to ponoviti i danas. I to će utjecati na ono zadnje što nas sve čeka. Ako malo skreneš, sve je moguće. A onda moraš nazad.
Dugo sam dakle razmišljao šta napraviti. Kako ovaj blog , bez prostituiranja, ostaviti u svojoj čvrstoj točci, u leglu misli koje nitko ne dotiče. Kako odrediti put koji će biti ispravan na neki duži rok za čovjeka koji želi čitati, a da se previše ne zamaram stvarima.
U međuvremenu sam vidio dosta blogova., dosta ljudi koji su inzistiranje na principima olako prepustili vodi. Slaži malo lijevo, pa opet malo desno … a čudovište raste…
Mnoge sam noći probdio sa zvijezdama i na kraju u mori koja se neda reći odlučio. Ne želim da mi kao svima, nakon nekoliko postova piše «Arhiva». To mi dosad na blogu nije bilo i ne želim da bude ni ubuduće. Hoću da si svak može pričitat svaki post koji sam iskreno napisao bez skrivanja. Ne želim da tamo neka «arhiva» određuje želi li netko ili ne biti dio nečije životne priče. Nisam ja od jučer i moje pradavno biće nije tuđe ovom noćašnjem mjesecu koji i sad mogu vidjeti kroz otvoren prozor, pa da žmirim kad nam paše.
Mi ljudi smo po prirodi slobodnjaci. Djeca mora, biljaka, sunca, životinja i vjetra. Tek se ponekad sjetimo kapljica oceana koje je vrijeme pretvorilo u vrući pijesak. Prrrr. Čak i prezrena pustinja, daje i više od svega što je potrebno za život. Život koji nas sve veže i na čijem kraju nigdje ne piše «arhiva».
Ne znam kako da maknem to «arhiva», pa da se bez brige može skrolat na početak.